“Srbija pod Vučićem nastoji da bude centralna država na Balkanu, s obzirom na svoju geopolitičku poziciju i broj stanovnika, na svoju političku tradiciju, posebno tokom 20. stoljeća, na procese stvaranja prve i druge Jugoslavije ona se pozicionirala u značajnim međunarodnim centrima kao jedan bitan činilac. Naravno, sadašnji režim nastoji po svaku cijenu da taj kapital koji je imala bivša jugoslovenska federacija priskrbi za sebe”, istakao je profesor na Fakultetu političkih nauka UNSA prof. dr. Šaćir Filandra u Plenumu, te dodao:
“Vidjeli smo prošle godine veliku manifestaciju Pokreta nesvrstanih. Nastoji se taj simbolički kapital, a sa druge strane i stvarni kapital, te veze proširiti i održati, pozicionirati se u regionu i figurirati na Zapadu i na Istoku kao neki bitan regionalni i međunarodni činilac, za što Srbija više nema nikakvih kapaciteta. To je više stvar jednog dobrog političkog marketinga i u situaciji kada je okružena nacijama od 2 miliona i manje to može da izgleda onako grandiozno. Međutim, u nekom širem konktekstu Srbija nema nikakvih preduvjeta da bude neki veliki regionalni igrač. Ako je ona izvor stabilizacije na ovom prostoru, istovremeno je Srbija zapravo glavni sigurnosni rizik na ovom području. S jedne strane njen režim sve čini da se predstavi kao sigurnosna legitimacija u međunarodnoj zajednici, a sa druge strane institucije ili parainstitucije toga sistema potežu stalno niz poteza, od BiH do izbora, neuspjelih pučeva u Crnoj Gori, različite medijske, društvene, obrazovne, kulturne akcije koje su zapravo usmjerene na podrivanje stabilnosti i sigurnosti, tako da se taj epitet ne može Srbiji ni na koji način priskrbiti.”
Penzionisani profesor sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu prof.dr. Žarko Puhovski navodi da je Srbija faktor i da je srpskom vodstvu to najvažnije.
“Oni vole igrati tu ulogu faktora. Uloga Srbije na ovom ostatku Jugoslavije, bez Slovenije i Hrvatske, može se zapravo usporediti sa ulogom koju je imala Prusija u drugoj polovini 19. stoljeća u Evropi. Dakle ima središnju poziciju, vezuje se uz vojsku i žandarmeriju, ali zaostaje kulturno za onim centrima koji su bili bitni, kao što Srbija zaostaje kad se nju vidi kao državu u kojoj Srbin ide rado u vojnike, a ne kao državu pjesnika, pisaca, umjetnika, filozofa itd., i onda ona postaje lokalni batinaš koji može uvoditi red u svoju okolinu, katkada uz dopuštenje velikih igrača svjetskih, katkada mimo toga pa onda se to zove pučem, kad radi u dogovoru s njima onda to nije puč. To su sve te priče o neodržavanju kriterija, međutim Srbiji to ne može donijeti ništa dobro. Srbija nije u stanju samu sebe urediti i organizirati kao ozbiljnu državu. Ona ne zna gdje su joj granice jer ne može s Kosovom simbolički izaći na kraj. Svi znaju da je Kosovo izgubljeno za Srbiju, ali se to naprosto ne može osvijestiti i Srbija se ne može opredijeliti kakva će biti njena ekonomska i prometna budućnost, na koju će se stranu doista vezivati. To je ta loša strana ove ćirilične nesvrstanosti koja se pojavljuje zadnjih godina.”
“Mislim da s emoć Srbije pomalo precjenjuje i često se nekako u regionu različite izjave koje daju političari u Srbiji za unutrašnje svrhe, za svoje različite publike, naročito u vrijeme izbora i nekih drugih bitnih političkih unutrašnjih sukoba, vide kao projektovanje neke moći. Naravno Srbija nema tog kapaciteta, kao ni sve druge države u regionu, nemaju kapaciteta sve zajedno ni da riješe svoje unutrašnje ekonomske i političke probleme, a kamoli da projektuju moć. Ovo o čemu govore predstavnici EU i SAD-a, meni to više zvuči retorički, hajde da neku malu državu, da im damo na značaju, da im pomognemo da priđu politici. Otvoreni Balkan je jedna od inicijativa koju smo imali u regionu. Ako je riječ o saradnji, ona ne može da škodi i treba je podstaći, kao i sve druge inicijative koje vode ekonomskoj, političkoj, kulturnoj saradnji. Bitno je uključiti što više država našeg regiona u što širu i dublju saradnju, da li će se zvati ovako ili onako, to su sada nijanse koje mislim da se previše medijski eksponiraju a nemaju neki bitan politički značaj, a naročito ne dugoročan”, zaključio je profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu prof.dr. Nebojša Vladisavljević.