Naša stranka jedna od onih stranaka koja je odbila učešće u pregovorima o ustavnoj i izbornoj reformi. Zanimljivo je da je upravo prijedlog Naše stranke za izmjene Izbornog zakona jedini zvanično u parlamentarnoj proceduri.
Predrag Kojović, bivši je predsjednik ove stranke i zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH. Za Raport je govorio o propalim pregovorima, mogućnosti neodržavanja izbora, radu Parlamenta, ali i o stanju unutar koalicije Trojka, koju NS čini zajedno s SDP-om i NiP-om.
Još jedan pokušaj razgovora o ustavnoj i izbornoj reformi je propao. Naša stranka nije učestvovala u tome, odnosno učestvovala je samo u dijelu koji se ticao tzv. integriteta izbornog procesa. No, kako komentirate krah pregovora? Je li to bilo očekivano?
Na kraju će se ispostaviti da je to bio samo nastavak mostarskih pregovora i dogovora između SDA i HDZ-a u kojima su ostali učesnici služili isključivo kao demokratski dekor. Međunarodna zajednica je, nažalost, srčano željela postići diplomatski uspjeh, bilo kakav dogovor uključujući i neke koji promoviraju vrijednosti i demokratske standarde koji su suprotni od evropskih. Šteta. Ovo je bila prilika u kojoj nam je međunarodna zajednica mogla pomoći da otkopčamo i skinemo dejtonsku luđačku košulju i obučemo briselsko odijelo kakvo i priliči državi koja želi postati članica Evropske Unije.
Ako već nisu htjeli razmatrati prijedlog Naše stranke sa jednim simboličnim predsjednikom koji se bira u parlamentu, izjednačuje Ostale sa konstitutivnim i domom naroda koji postaje dio Predstavničkog doma i zadržava sve mehanizme zaštite vitalnog interesa onda je bio red da uvaže rezultate svog, evropskog, projekta u kojem su metodološki izabrali demografski reprezentativnu grupu građana BiH i pitali ih kakvu državu žele. Taj prijedlog je skoro identičan prijedlogu Naše stranke.
Predstavnici stranaka nakon toga imali su različita tumačenja. Uglavnom se kaže da je skoro sve dogovoreno, ali da ima jedno sporno pitanje. Prema onome što ste mogli čuti ili saznati iz svojih političkih izvora, kako izgleda to ‘rješenje’ koje je skoro pa dogovoreno?
Ostali se kao mogu kandidovati, a mi ih kao možemo birati.
Najavljeni cilj pregovora je bio ukidanje ustavne diskriminacije, odnosno, ukidanje etničkih prefiksa za članove Predsjedništva i domove naroda a, suštinski, su se sveli na potragu za načinom kako kroz Ustav i Izborni zakon obezbijediti pozicije za Hrvate sa HDZ certifikatom.
Rješenja, poput onog, da se ja mogu kandidovati kao predstavnik bošnjačkog ili hrvatskog naroda i Ostalih su toliko intelektualno uvredljiva i civilizacijski arhaična da ih ja nemam obraza ni obrazlagati. Ili onaj da se nakon izbora na tri etnička sabora skupe svi izabrani Bošnjaci, Hrvati i Srbi i izaberu svoje predstavnike u domove naroda, takođe pod nazivom, predstavnici Srba, Hrvata, Bošnjaka i svih ostalih. Samo je nedostajalo da se kaže da će se taj izbor vršiti u noći punog mjeseca, kraj ogromne lomače i kamenog postolja na koje će svaki izabrani kantonalni zastupnik prinijeti krilo slijepog miša i partijsku knjižicu kao dokaz vjerodostojnosti etničkog identiteta.
Da li bi Naša stranka uopće podržala elektorski način izbora dva člana Predsjedništva onako kako je to objavljeno?
Ja mogu da zamislim prihvatljiv elektorski model čija bi svrha bila korekcija, pa i afirmativna akcija, po određenim geografskim, demografskim, kriterijima kao što je svrha tog modela u SAD.
Ali model koji je predložen, čiji cilj nije da otkloni diskriminaciju po osnovu etničke pripadnosti nego da je pojača i formalno pravno zamaže oči Venecijanskoj komisiji nije i nikad nam neće biti prihvatljiv. Kao što bi i Amerikancima bio neprihvatljiv elektorski model baziran na rasnoj pripadnosti.
Kako gledate na raspravu oko Doma naroda FBiH. Jedni kažu da treba biti kao Vijeće naroda u RS, drugi kažu da to ne treba tako.
Ako je cilj ove ustavne i izborne reforme bio da se nivo zaštite kolektivnih etničkih prava zadrži na postojećem nivou, a država učini funkcionalnijom, mogli smo birati između nekoliko razumnih modela bez da otvaramo novi, eksperimentalni, krug pakla etnokratije. Pitanje ovlaštenog apelanta pred Ustavnim sudom je tehničko-pravno pitanje koje bi dobri pravnici riješili za jedno popodne.
Dragan Čović je na kafi s novinarima izjavio da je bio spreman pristati na skoro sve i da je to čak i uradio, a da je prije toga strancima rekao da SDA opet neće pristati. To se navodno i desilo. Kako to komentirate to i općenito taj odnos Čović-Izetbegović?
Generalno, kada učesnik nekih pregovora prognozira neuspjeh, on upravo time odlučujuće doprinosi takvom ishodu. Što se tiče odnosa Čović-Izetbegović…to je odnos međusobne ovisnosti, kao ostarjeli bračni par koji se stalno svađa, a ne mogu zamisliti život jedno bez drugog.
S obzirom na to da očigledno neće biti dogovora, hoće li biti izbora? Vidimo da HDZ insistira na tome da nema uslova za njih.
Da je održavanje izbora apsolutno neupitno onda vjerovatno ne bi smo svaki dan slušali izjave dužnosnika da izbora mora biti. Već smo zaboravili koliko je puta nakon 2018. izgovoreno da se rezultati izbora moraju implementirati, da se mora izabrati nova Vlada ili barem popuniti ova. Međutim, činjenica je da je ovo sedma godina vladanja Novalićeve krnje Vlade i da riječ “mora”
u BiH političkom vokabularu ima drugačije značenje u odnosu na ono u rječniku.
Zanimljivo, čak je i predstavnica EU Angelina Eichhorst kazala da ima se izbori trebaju održati i – a ovo je možda ključno – da ima vremena da se ispune uvjeti da se oni održe. Šta znači to?
U tehničkom smislu pravila igre se mogu mijenjati sve dok ne počne utakmica pa se tako ustavni i izborni pravni okvir za održavanje izbora može mijenjati sve do objave izbora, odnosno do prvih dana mjeseca maja.
Ambasador SAD Michael Murphy je kazao da je ovo izgubljena šansa te da će SAD pozvati na odgovornost one koji koče napredak. Znači li to eventualne sankcije sa lidere koji nisu spremni, odnosno neće da naprave dogovor?
Slažem se sa ambasadorovom izjavom da je propuštena šansa. Ogroman napor koji su u ove pregovore uložili Amerikanci i Evropljani, mogao je, a rekao bih zapravo morao je, biti uložen u postizanje rješenja koje bi BiH iz dejtonske povelo u briselsku fazu. Ta ogromna lična i institucionalna ulaganja Amerike i Evrope u ove pregovore su, nažalost, potrošena na pokušaj da se diskriminacija pravno sakrije od očiju Venecijanske komisije i zadovolje politički zahtjevi koji su u suštini antievropski.
Dodik je izjavio da nema potreba mijenjati Izborni zakon i da oni neće ništa podržati jer se nijedan njihov prijedlog nije podržao. Znači li to da su pregovori besmisleni, jer realno bez glasova SNSD-a ustavne promjene nisu moguće.
Dodikovi uslovi za podršku eventualnom dogovoru SDA i HDZ-a su se ticali integriteta izbornog procesa, potpuna politička kontrola nad CIK-om, ukidanje glasanja poštom, kontrola vlasti nad sastavom biračkih odbora…
U Predstavničkom domu PSBiH podrška SNSD-a je irelevantna ukoliko postoji adekvatna većina od 28 glasova od kojih je jedna trećina iz Republike Srpske. U Domu naroda, s druge strane, i SNSD i HDZ imaju, zahvaljujući neobjašnjivom potezu SDA, potpunu kontrolu i nad opštom većinom i nad dvotrećinskom većinom unutar svojih etničkih klubova.
Iz Naše stranke su pozvali stranke da se vrate u Parlament BiH i razmatraju vaš prijedlog o jednom predsjedniku. To zvuči super, ali koliko je to realno? Posebno u ovom trenutku.
Ta famozna riječ, realno. Ovdje pričamo o izmjenama zakona, pravnih propisa, a ne o zakonima fizike. Koliko država ima kolektivnog šefa države, domove naroda u kojima pet, šest, ljudi koji su izabrani sa nekoliko glasova mogu blokirati implementaciju bilo čega pa i izbornih rezultata. Cijeli ovaj tragični, ponižavajući vremenski period BiH od 90-tih pa nadalje je tek treptaj u historiji BiH.
Ovo što živimo je ne samo nerealno, nego i neodrživo. Koliko još godina trebamo provesti u ovoj depresivnoj agoniji pa da shvatimo da nas dejtonski ustav drži zakovane u devedesetim?
Od svih aspekata realnosti političku je najlakše mijenjati. Kao što se kaže, parlament može sve osim imati djecu. 28 ljudi u predstavničkom i 9 u Domu naroda mogu promijeniti ovu neodrživu dejtonsku u progresivnu briselsku realnost.
Kad smo kod Parlamenta, čini se da je ‘proradio’ ali ne i da je produktivan. Ukidanje akciza je prolongirano, upitno je i usvajanje rješenja za PDV. Šta će biti s tim? Izgleda kao da vlast razvlači s donošenjem konkretnih odluka dok cijena nafte ne spadne i ne smiri se sve…
Nažalost, mi na vlasti imamo antievropsku koaliciju. Dodik i Čović su antievropljani. Naravno da su im usta puna Evrope ali je to sa istim ciljem zbog kojeg svaki bijeli rasista ima crnog prijatelja. Upravo dok razgovaramo, Dom naroda, u kome zahvaljujući već pomenutoj gluposti SDA imaju potpunu kontrolu odbija usvajanje zakona koje nam je EU postavila kao preduslov za dobijanje kandidatskog statusa. A onda, da bi se i nama i Evropljanima povrh svega i nasmijali u lice predlaže i usvajaju nekakvu deklaraciju kojom traži da nas EU primi odmah. To je ista vrsta ludosti i bezobrazluka koju demonstrira Putin kada kaže da su napali Ukrajinu kako bi spriječili proizvodnju genetskog virusa koji će pobiti isključivo Ruse.
Koliko god to grubo zvučalo, ali nakon Brexita, Trumpa, Orbana, Putina, Čovića, Dodika, Vučića i, nažalost, još mnogih ja se ne mogu oteti utisku da politika postaje najpopularnije zanimanje za antropološki nedovršene ljude i da su na udaru tih ideologija svi oni ljudi koji žele običan, miran, radan, produhovljen, dostojanstven život kakav priliči našoj vrsti u 21. vijeku. Ti ljudi, kojima i ja pripadam, ta tiha većina će prije ili kasnije morati izaći iz svoje trenutne zone komfora i braniti vrijednosti liberalne demokratije. To možemo uraditi ili glasanjem ili oružjem, kao ‘41. Ja se zalažem da to bude glasanjem, i već u oktobru.
Iako su izbori upitni, kampanja traje. Pripremate li se vi za izbore?
Još uvijek ne, mada bismo vjerovatno trebali. Naši klubovi u državnom i federalnom parlamentu proizvode više zakonskih prijedloga nego vlasti, načelnik Mandić je pokrenuo ozbiljne, dugoročne infrastrukturne projekte koji će od Centra napraviti evropsku metropolu. U Kantonu Sarajevo, u kojem su vrtići za djecu subvencionirani, mladi dobiju 10.000 KM prilikom kupovine prvog stana, u kojem porodilje primaju naknadu od 1.000 KM, pokazujemo da su promjene nabolje moguće, da je ljepši, bolji život moguć i da, kad se ne krade, budžetskog novca ima i za nove trolejbuse i tramvaje nego i za mlade matematičare, fizičare, sportiste, kulturu. Za promociju BiH na EXPO-u.
Paralelno s tim, fokusirani smo na diplomatsku ofanzivu koju vode Ćudić i Arnaut, a čiji je cilj anuliranje višegodišnjeg, snažno finansiranog i, moram to reći, vrlo uspješnog lobiranja HDZ-a u evropskim prijestolnicama u prethodnih nekoliko godina dok je naša ministrica vanjskih poslova na vječnoj turneji po kongresima islamskih zemalja i nabavljanja doniranih hurmi. Naš cilj je drastično ubrzati put BiH ka evroatlanskim integracijama, osigurati mir i sigurnost za sve građane BiH i objasniti evropskim i svjetskim donosiocima političkih odluka da su ljudi koje tretiraju kao partnere u BiH u suštini kriminalci i antievropljani. Sabina Ćudić ima pristup ključnim donosiocima odluka jer je izuzetno cijene i poštuju. Utjecaj se već osjeti u izjavama zvaničnika koji osuđuju Dodika i Čovića, predlažu slanje dodatnih trupa u BiH, podržavaju ubrzani put BiH ka EU I NATO.
Možda bi za stranku bilo korisnije da sjedimo u kafani i tvitamo agresivne, patriotske i svađalačke, poruke. Ne znam, vidjećemo u oktobru. Ja želim da vjerujem da će uprkos strahovitoj halabuci u javnom prostoru, uprkos fenomenu lažnih vijesti i ideološki malicioznim algoritmima socijalnih mreža glasači naći mudrosti I hrabrosti da vide ko je i šta uradio, ko je i šta govorio i da će donijeti ispravnu odluku u oktobru
Šta je s pregovorima o zajedničkom kandidatu stranaka Trojke za Predsjedništvo BiH? SDP je krenuo u unutarstranačke akcije izbora kandidata. Šta znači to?
Predsjednik Naše stranke, Edin Forto je svjestan koliko je za Trojku i za pobjedu u oktobru važno imati zajedničkog kandidata za Predsjedništvo. Znam da, u komunikaciji sa predsjednicima Nikšićem i Konakovićem, stalno insistira na postizanju dogovora. Ali dogovora još nema. Moram priznati da sam jako nezadovoljan, pa i ljut, zbog te činjenice jer mi se čini da bez zajedničkog kandidata zapravo nema ni Trojke, najuspješnije i najefikasnije koalicije u bh. politici.