Zanimljivu priču o svom životu u Njemačkoj podijelio je Ivan Kneževič, čitatelj portala Politika za njihovu rubriku “Moj život u inozemstvu”.
– Svi koji su me dolazili u posjet u prve tri godine mog života u Njemačkoj, od moje uže obitelji do prijatelja, postavljali su manje-više slično pitanje – zašto pobogu?. Slegnuo bih ramenima, ne znajući sam sebi odgovoriti. Čak i za nas s Balkana s relativno niskim očekivanjima, Duisburg je prilično ružan grad. Prostire se na golemom prostoru na obje obale Rajne, gdje bi lako mogao “stati” gotovo dvostruko veći broj stanovnika od susjednog Düsseldorfa ili obližnjeg Kölna, započeo je svoju priču Knežević.
– Duisburg je grad spomenik, poput onih brutalnih kakvih su bili u bivšoj Jugoslaviji. Samo što ovaj nisu izgradili borci za slobodu nego je ostao svjedok propale industrije. U posljednjih 50-60 godina ovaj je grad jedno od glavnih odredišta radnika iz Turske, a potom i izbjeglica, prvo s Balkana, a potom i iz Sirije. Neka naselja na sjeveru grada nekada su bila utočište radnika i izbjeglica, a sada su to dijelovi grada u koje policija ne ulazi ako ne mora, a njemački jezik se tamo ne čuje često, priča gastarbajter.
Sjećam se očevog komentara kada sam prvi put šetao s njim centrom Duisburga. Gledajući oko sebe, samo je promrmljao: “Sine dragi, ovdje je gore nego u Bosni.” Samo sam slegnuo ramenima, stvarno ne znajući kako da mu odgovorim.
– Danas, gledajući iz ureda malo manje ružan grad, često se sjetim nekih događaja iz tih prvih pet godina. Mjeseci teških i dosadnih poslova, mijenjanja tvrtki, neugodnih intervjua u kojima sam se trudio složiti jednu suvislu rečenicu na njemačkom. Danas je sve to dio moje osobne povijesti kojom zabavljam prijatelje i obitelj, prepričava.
Kaže kako su Nijemci bili jako razočarani kada su shvatili da ne govori njihov jezik, a on se uzalud nadao da će i bez znanja jezika vidjeti da je on nekada bio profesor i psiholog koji je za život zarađivao govoreći.
– Odjednom sam se ohrabrio i misleći da sam spreman prijeći na ozbiljniji posao, prijavio sam se za mjesto dostavljača paketa u onoj poznatoj multinacionalnoj tvrtki sa žutim kamionima. Nekako sam pronašao taj skladišni i uredski kompleks koji se kreće između parkiranih vozila i mase uniformiranih radnika. Našao sam se u skupini ljudi koji su čekali ispred ulaza u ogromnu dvoranu, slušao razgovore i uvjeravao se da bolje govorim njemački od njih, piše Knežević.
Kada je došlo vrijeme za razgovor, zajedno su sjeli za dugačak stol i svatko od njih je imao nekoliko minuta da se predstavi. Na čelu je bila tročlana komisija koja je u svojim rukama imala njihove biografije.
– Strateški sam zauzeo mjesto u sredini i dao riječ nekolicini momaka s moje lijeve strane. Dok su se mučili s gramatikom, samouvjereno sam slušao, ponavljajući mantru od pet-šest rečenica koje su već bile redoviti dio mog repertoara u intervjuima. Naravno, sve te rečenice puno bolje zvuče u mojoj glavi. Jedan član komisije komentirao je: “Gospodine, objavili ste i radove”, zbunjeno me gledajući dok je u ruci držao moj životopis. U tom trenutku ugledao sam upitnik iznad njegove glave i opet se ponadao da su moje neverbalne geste glasnije i jasnije od riječi, kazao je.
– Nisam uspio pošteno procijeniti vlastiti učinak, a na red je došao jedan mlađi muškarac. Čim je progovorio, izmamio mi je osmijeh, vjerojatno tako i ja zvučim kad pričam njemački. Imao je jak slavenski naglasak, ne obazirući se na one čudne germanske prizvuke i prepoznatljivo oštro “r” koje mu klizi, dodaje.
– Zadržali smo se neko vrijeme nakon intervjua i dugo razgovarali dobro raspoloženi i to intenzitetom koji je svojstven sunarodnjacima kada se sretnu negdje u inozemstvu. Mislim da je prosječni gastarbajter prvih nekoliko godina u stanju kroničnog šoka, pa me možda zato priča mog sugovornika nije iznenadila. Objasnio mi je da je on pravoslavni svećenik koji je dvije godine radio u njemačkom skladištu. Vozio je viličar, ali je došao na razgovor jer je, baš kao i ja, donio odluku da će “napredovati u karijeri”, objašnjava.
– Nekoliko dana nakon intervjua dobio sam e-mail da sam dobio posao. Ubrzo nakon toga nazvao me moj sunarodnjak da mi kaže da ga, nažalost, nisu zvali. Na kraju sam odbio posao i potražio negdje drugdje. Nisam se htio vezati za Duisburg, čak ni po cijenu karijernog napretka. Uz sve što mi se ovdje dogodilo, nekako mi je to poznanstvo s tim čovjekom ostavilo možda i najdublji trag. Dobrotu i skromnost koju zamišljam s redovnicima u samostanima, osjećao sam u prašnjavom skladištu usred sivog i prljavog grada, zaključio je muškarac koji kaže da kada nekome prepričava tu priču obično dobije jedno pitanje.
– Zar je kod nas toliko loše da nam i svećenici odlaze u Njemačku?, dovršava.
Centralna.ba