Barbara Bobak postala je poznata javnosti nakon što je započela vezu sa pjevačem Darkom Lazićem, te se o njenom životu malo zna.
Pjevačica je tokom učenja na fakultetu shvatila čime želi da se bavi, a njena priča je potpuni hit. Mnogi ne znaju da je Barbara u osnovnoj školi bila vukovac, u srednjoj odličan đak, a iako pojedini kažu da je “lakše pjevati nego učiti i obrazovati se”, Bobakova je primjer da može i jedno i drugo.
- U osnovnoj sam bila vukovac, u srednjoj sam bila odlikaš, nisam bila baš neki najvrijedniji đak, da iskrena budem, škola me nije pretjerano zanimala, to je više bilo da ispunim roditeljima želju, jer su oni insistirali da budem odlična, kako to već ide. Nije mi bilo teško stvarno, a nekada i kada je trebalo, pravile su se puškice i na svakakve načine se prolazilo, nije to uvijek bilo na suho učenje. Mislim da nikad niko nije uspio samo učeći nešto da uspije u toku školavanja, svako je bar jednom prepisivao, pa tako i ja, pogotovo pri kraju srednje škole, tada sam se i ispraksala sa tim puškicama. I to je umjeće, ne umije svako da prepiše i da ga ne uhvate, tu je ključno da imaš taj “poker face”. Do šetog razreda nisam knjigu otvarala, pamtila sam sve na času, onda od šestog sam počela da učim – rekla je u intervjuu
Kako si odlučila da želiš muzičku, a ne neku drugu karijeru?
- Bila sam na fakultetu, sjedila sam sa drušvom i učila osnove elektrotehnike, koji su mi bili poprilično težak predmet i nisam ništa kapirala i vidjela sam stori od jedne djevojke, koja se bavi pjevanjem. Bila je u sali, radila je neku svadbu, kažem ovima: “Čovječe, sjedim ovdje sa vama i učim, ne znam ni zašto učim. Mogla sam sad da budem gospođa, da idem da pjevam, da jedem prasetinu i da uzmem pare u džep”. Tako sam se sutradan javila jednom bendu i tako je počela moja pjevačka karijera.
Veoma si mlada, da li planiraš da nastaviš sa školovanjem i da li, pored pjevačke karijere, želiš još s nekim drugim zanimanjem da se baviš?
- Ne planiram da nastavim sa školovanjem, jer mi nije potrebno, ne treba mi još taj stres u životu. Pjevanje je posao od 24 časa, sedam dana u nedelji, jer nije to samo odeš i pjevaš, postoji još nešto. Kada si u estradi, tu su intervjui, emisije, spotovi, oblačenja, nije to baš samo vikendom pjevam, a ostalim danima ne radim ništa. Stvarno nisam zaintresovana za dalje školovanje, jer planiram da sačuvam pare, da zaradim što više novca i da radim što više i da taj novac kasnije uložim u nešto, da otvorim, kupim, pokrenem neki posao… Ovim poslom sam napravila dosta poznanstava, tako da mi i to sve olakšava.
Ništa se ne zna o tvom privatnom životu, prije nego što si postala poznata, kako je izgledalo tvoje djetinjstvo?
- Moje djetinjstvo je bilo raznoliko. Otac je do moje šeste godine radio kao vozač kamiona i pamtim ga po rečenici: “Kad cu da te vidim, tata?”, a on kaže: “Za nedelju dana”. Odrasla sam na njemačkim slatkšima, sokovima, igračkama, ali je tu bila prosto velika praznina, jer nikad nije bio tu. Generalno te stvari mene nikad nisu interesovale, neko sam ko je vezan za oca i majku i volim kad su tu i ništa to ne može da mi zameni.
- Kada se brat rodio, otac je otvorio svoju firmu, imali su gomile kredita, dugova, troškova, ali ni brat, ni ja, to nikada nismo osetili, davali su posljednji dinar na nas i uvek smo se držali zajedno nas četvoro i deda, sa ostalom rodbinom nismo imali neke previše bliske odnose. Volela sam da se igram na ulici , da vozim bicikl, dedinog apenca, da igram žmurke, vije… Do petog razreda sam se na ulici igrala bukvalno.
Da li ti nešto nedostaje u životu, neki osjećaj, osoba, nesto materijalno?
- Nedostaje mi taj momenat velike familije, imam veliku familiju ali, kao sto rekoh, sa dosta njih nismo nešto prjeterano bliski, i uvijek zavidim ljudima koji imaju mnogobrojnu i složnu familiju, voljela bih da je i meni tako, ali eto, ne možeš imati sve.
(express/alo)
