Kad god pogledamo prema nebu i zamislimo koliko neviđenih asteroida putuje našim sustavom te ide li neki od njih ravno prema Zemlji, utjeha dolazi u obliku specijaliziranih centara koji na vrijeme mogu otkriti velika svemirska tijela.
Riječ je o posebnim teleskopima, poput onih smještenih na Havajima i u Arizoni, koji su do danas otkrili oko 95 posto asteroida većih od 970 metara, a koji bi mogli uzrokovati masivnu štetu Zemlji. Astronomi su, doduše, pronašli samo 40 posto opasnih stijena većih od 140 metara.
‘Velik broj svemirskih stijena još nismo otkrili’, rekao je Larry Denneau, jedan od istražitelja na čelu ATLAS-a (Asteroid Terrestrial-impact Last Alert System), sustava za otkrivanje asteroida koji idu prema Zemlji.
Zaključno sa sredinom svibnja 2022., sustav je procijenio 10.000 stijena promjera većeg od 140 metara u odnosu na 25.000 sličnih objekata u blizini Zemlje. Uz ovakav tempo svake godine trebali bismo otkriti oko dva posto sveukupnih stijena, što nas dovodi do oko 500 novootkrivenih asteroida godišnje, piše Mashable.
Na sreću, niti jedan poznat asteroid veći od 140 metara neće zaprijetiti Zemlji još minimalno sto godina. Šanse za velik udar tijekom naših života je, barem prema trenutnim saznanjima, ekstremno malen. Udari asteroida promjera 140 metara događaju se svakih 10.000 do 20.000 godina, a udar ‘ubojice dinosaura’ od 800 i više metara događa se svakih 100 milijuna godina. Unatoč tome, zemaljski su sustavi bili iznenađeni asteroidima veličine nogometnog igrališta, poput onog koji nas je 2019. promašio za 64.374 kilometra – i zato moramo biti jako oprezni.
Rano otkrivanje asteroida ambiciozan je pothvat koji zahtijeva godine planiranja, no ako ništa drugo – možemo se pripremiti za njega i osigurati evakuaciju naseljenih područja.
Pan-STARRS
Pan-STARRS ili Panoramic Survey Telescope and Rapid Response System (panoramski teleskop i sustav za brzi odgovor), nalazi se na vrhu Haleakalā na Havajima na nadmorskoj visini od 3048 metara. Sustav funkcionira pomoću dva teleskopa koji promatraju noćno nebo i traže neobične kretnje, pogotovo objekte koji se kreću prebrzo ili presporo. Brži objekt znači bliži objekt, a sporiji znači udaljeniji.
Tamošnji teleskopi, koje je većinom financirala NASA, izvrsni su za sakupljanje pomičnih točaka na nebu zato što su opremljeni nekima od najmoćnijih digitalnih kamera na svijetu s 1,5 ili 1,5 milijardi piksela.
Kamere svakih 60 minuta snimaju četiri fotografije iste točke, nakon čega softver otkriva tragove kretanja. Pan-STARRS tijekom prosječne noći otkriva od 3000 do 5000 nepoznatih objekata u udaljenom asteroidskom polju, uz njih pet do deset koji se nalaze u blizini Zemlje. Podaci o brzim kandidatima odmah se šalju u Minor Planet Center, glavno mjesto za katalogiziranje objekata u našem sustavu.
Pan-STARRS može otkriti stotine novih objekata blizu Zemlje, no mogao bi otkriti još više da se ne susreće s problemima poput Zemljinog blistavog Mjeseca ili lošeg vremena. Nadalje, probleme stvaraju i sateliti kojih je, zahvaljujući Elonu Musku i Starlinku, u zadnje vrijeme puno više.
Catalina Sky Survey
‘Što nas više gleda prema nebu, to bolje za nas’, kaže Eric Christensen iz Catalina Sky Surveyja, sustava smještenog u planinama Santa Catalina u Arizoni.
Catalina Sky Survey financira NASA, a lovi objekte u blizini Zemlje 27 dana mjesečno te se gasi jedino kad joj pri promatranju smeta naš Mjesec. ‘Mogu se pojaviti bilo gdje na nebu’, naglašava Christensen. ‘Naš zadatak je pokriti što veći dio neba’, dodaje.
Dok Pan-STARRS pronalazi više objekata većih od 140 metara, Catalina nalazi veći sveukupan broj objekata, što je dobro zato što i objekti manji od 140 metara mogu prouzročiti veliku štetu. ‘Mislim da je asteroid promjera 130 metara jednako loša vijest kao onaj od 140 metara’, kaže stručnjak.
ATLAS
Dok Pan-STARRS i Catalina gledaju dublje u naš sustav ne bi li otkrili tragove kretanja, ATLAS, skraćeno za Asteroid Terrestrial-impact Last Alert System (sustav za posljednju uzbunu u slučaju udara asteroida u Zemlju), kao što nalaže njegovo ime, pokušava otkriti objekte u našoj neposrednoj blizini.
ATLAS, slično kao i drugi sustavi, snima više slika noćnog neba tražeći pomične točke te šalje interesantne nove kandidate Minor Planet Centeru.
Teleskopi nam, ukratko, mogu dati upozorenje dan, tjedan ili čak nekoliko mjeseci prije udara. Oni mogu cijelog dana prepoznavati objekte od oko 20 metara dok stijena od 100 metara može biti primijećena tjednima prije nego što dođe do nas. ATLAS je prepoznao male i bezazlene stijene koje su zbilja pogodile Zemlju. U lipnju 2019. sustav je uočio četiri metra širok asteroid 2019 MO koji je 12 sati kasnije eksplodirao na nebu iznad Portorika.
Ta tri sustava za nadgledanje uskoro će dobiti pomoć – NASA će 2026. lansirati dugo iščekivani teleskop NEO Surveyor koji će kružiti oko Zemlje i čiji će zadatak biti razotkrivati kompozicije, oblike i orbite tih stijena te pronaći tisuće još nepoznatih objekata. I zvjezdarnica Vera C. Rubin ući će 2023. u pogon. Teleskop promjera osam metara promatrat će nebo te, među ostalim, brojiti milijune objekata u našem sustavu, uključujući one u blizini Zemlje.
Koliko god promatrali nebo, jedna stvar uvijek je sigurna – Zemlja će se neminovno susresti s većim udarima: možda ne danas, možda ne sutra, možda ne za vašeg života, no jednog dana sigurno hoće.
‘Riječ je o kontinuiranom procesu koji se odvija u cijelom Sunčevu sustavu’, zaključio je Christensen.
