Bez obzira na to kako završi rat u Ukrajini, postizanje pravde za kršenja ljudskih prava pretrpljenih tokom sukoba neizbježno će biti dug i bolan proces za one koji prežive da govore o zločinima kojima su svjedočili.
To je poruka preživjelih u krvavom ratu u Bosni i Hercegovini koji je bio u periodu od 1992. do 1995., a koji su naredne godine posvetili ponovnom pričanju i ponovnom proživljavanju svoje traume u nadi da će odgovorne izvesti pred lice pravde i iznijeti historijske činjenice.
“Za mene je to veoma lično. Još uvijek tražim posmrtne ostatke svog brata. Ne mogu dalje. Ne mogu se fokusirati na nešto drugo i ostaviti to iza sebe”, rekao je Edin Ramulić iz Prijedora na sjeverozapadu Bosne, prenosi Associated Press.
Više od 3.000 Bošnjaka i Hrvata, uključujući 102 djece, ubijeno je u Prijedoru. Neki su ubijeni u svojim kućama ili na ulicama, drugi u tri zarobljenička logora gdje su zatvorenici bili podvrgnuti premlaćivanju, silovanju, seksualnim napadima i mučenju. Ramulićev brat, amidža i četiri bratića nisu preživjeli logore.
Slično kao dokazi ubistava i mučenja u Buči, izvan Kijeva, koji su se pojavili ranije ovog mjeseca nakon što su se ruske snage povukle iz tog područja, otkriće međunarodnih novinara o logorima u Prijedoru u augustu 1992. izazvalo je bijes svijeta i pozive svjetskih čelnika da se odgovorni moraju izvesti pred lice pravde.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda pokrenulo je proces osnivanja posebnog tribunala UN-a za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju. Kada je osnovan u Haagu 1993., bio je to prvi međunarodni sud koji je istraživao i procesuirao optužbe za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju poslije Drugog svjetskog rata.
Isprva niko nije mislio da će uspjeti, pristup istražiteljima na mjestima zločina u Prijedoru i drugdje u Bosni bio je godinama blokiran, a politički čelnici bosanskih Srba i susjedne Srbije nastavili su negirati kršenje ljudskih prava i skrivati dokumente i optužene.
Pravda je sporo dolazila. Ratni čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić i njegov vojni komandant Ratko Mladić bili su bjegunci od međunarodne pravde sve do kasnih 2000-ih kada im se ušlo u trag u Srbiji.
Međutim, do zatvaranja 2017. godine, Tribunal je osudio 83 visoka ratna politička i vojna dužnosnika, većinom iz Bosne i Hecegovine. Također je prenio veliki broj dokaza i slučajeva protiv nižerangiranih osumnjičenika u njihove matične zemlje na Balkanu.
Očajnički želeći pronaći informacije o sudbini svojih najmilijih i natjerati svijet da prizna njihovu patnju, preživjeli poput Ramulića promijenili su svoje živote, osnivajući grupe za podršku potencijalnim svjedocima, prikupljajući informacije o nestalim osobama i odavajući počast žrtvama.
“Proveo sam bezbroj mjeseci svog života u različitim sudnicama (kao svjedok), slušajući branitelje koji pokušavaju negirati dokaze”, rekao je Ramulić.
Ramulić još uvijek ne zna gdje su posmrtni ostaci njegovog brata niti ko ga je ubio i kako, ali sudske presude, od kojih je neke pomogao u donošenju, “najvrijednije su što imamo, jer istina utemeljena na dokazima koja je sadržana u presudama ne može se zauvijek zanemarivati i poricati.”
U životu prije rata Munira Subašić je bila vlasnica trgovine, supruga i majka dvojice sinova. Ništa je nije pripremilo za ono što će postati nakon što je izgubila muža i sina u masakru u Srebrenici 1995. godine u kojem je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka. To je jedini zločin u ratu koji je pravno definisan kao genocid.
Usred njihove bjesomučne potrage za nestalim najmilijima, Subašić i niz drugih žena osnovale su organizaciju Majke Srebrenice i organizovale demonstracije i druge izravne akcije kako bi ostale u javnosti i zahtijevale da se pronađu masovne grobnice, identifikuju ostaci a odgovorni za genocid privedu pred lice pravde. Do danas je pronađeno gotovo 90 posto prijavljenih nestalih u padu Srebrenice.
“Znali smo imena ubica, prikupljali smo ih i dijelili informacije s tužiteljima, obilazili smo svaku masovnu grobnicu, tražili informacije gdje bi drugi mogli biti. Svima smo disali za vratom, tražili pravdu. Majke Ukrajine će morati učiniti isto”, rekla je Subašić.
Subašić je, zajedno s desetinama drugih, svjedočila pred tribunalom UN-a za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju, pomažući da se blizu 50 ratnih dužnosnika bosanskih Srba stavi iza rešetaka, a koji su zajedno osuđeni na preko 700 godina zatvora.
“Rusko poricanje masakra koje njeni vojnici sada očito čine u Ukrajini zvuče mi isto kao i poricanje genocida u Srebrenici. Ali ako preživjeli budu uporni, istina će prevladati”, rekla je Subašić.
Što se tiče apsolutne pravde, ona je u BiH i dalje nedostižna. Rat u BiH odnio je živote 100.000 ljudi, većinom civila, a više od dva miliona, ili više od polovine stanovništva zemlje, protjerano je iz svojih domova. Tri desetljeća otkako je počeo, oko 7.000 ljudi koji su nestali u ratu i dalje se vode kao nestali, a bosanskohercegovačko pravosuđe ima zaostatak od preko 500 neriješenih predmeta ratnih zločina, koji uključuju oko 4.500 osumnjičenih. Kako godine prolaze, a svjedoci i osumnjičeni stare, obolijevaju ili umiru, mnogi slučajevi koji ostaju otvoreni vjerovatno nikada neće doći do suđenja.
Ombudsmenka za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur prošlog mjeseca je imenovana od strane Vijeća UN-a za ljudska prava za člana tročlane komisije za istraživanje mogućih kršenja ljudskih prava tokom ruske invazije na Ukrajinu.
“Komisija nije tijelo koje utvrđuje kaznenu odgovornost za moguće povrede ljudskih prava i ratne zločine (u Ukrajini), već je to mehanizam za prikupljanje činjenica koje mogu pomoći u utvrđivanju individualne kaznene odgovornosti”, dodala je.
Ipak, Džumhur je upozorila da je važno za preživjele kršenja ljudskih prava i mogućih ratnih zločina u Ukrajini da shvate “da će njihov put do pravde biti dug i neizvjestan, da će od njih zahtijevati mnogo žrtava i da na tom putu vrlo vjerovatno neće imati mnogo saveznika koji će biti jednako predani u potrazi za istinom kao oni”, prenosi AP.
