Nedavni evropski summit u Versaillesu propustio je veliku priliku: pokrenuti, na simboličnom mjestu, novi poslijeratni poredak Evrope. Mi nismo sanjari; znamo da pridruživanje Europskoj uniji nije šetnja u parku i da se za Ukrajinu u načelu primjenjuju iste procedure kao i za zemlje kandidate na Balkanu. Ali postojala je prilika za osnivanje političke unije koja bi premostila jaz između labavije udruge i punopravnog članstva. Umjesto toga, evropski čelnici postupili su kao da su redovite mirnodopske procedure EU-a još uvijek prikladne u ekstremnom slučaju rata u Evropi. Projekt slobode i mira ustupio je mjesto EU od birokrata i dužnosnika, piše The Guardian.
Ali EU više nije ekonomska unija posljednjih godina; Vladimir Putin ju je nenamjerno pretvorio u normativni i institucionalni savez iz godina njenog osnivanja. To bi opet i trebala postati, jer sada zadatak nije samo zaštititi Ukrajinu od ruske agresije, nego i ojačati zaštitu njenih novijih članica, posebno baltičkih država, te uključiti sve one države koje se žele pridružiti EU u toj zaštiti. Ono što je potrebno je “prošireni Weimarski trokut” (koji od 1991. povezuje Njemačku, Francusku i Poljsku). Time bi se posebna pozornost posvetila regionalnom širenju sigurnosne dimenzije unutar EU. Njemačka, Francuska, Poljska i baltičke zemlje moraju stupiti u čvršću saradnju u sigurnosnoj politici, po potrebi i na području nuklearnog odvraćanja.
Ujedinjeno Kraljevstvo se mora ponovno približiti evropskoj političkoj zajednici, udruzi koju je Brexit neoprezno protraćio. Ali jača zaštita od Rusije znači i da se Putinovim trojanskim konjima, poput Mađarske Viktora Orbana i Srbije Aleksandra Vučića, treba odlučnije suprotstaviti. To prije svega postavlja pitanja o provođenju temeljnih zakonskih obaveza članstva Mađarske u EU i daljnjeg statusa Srbije kao zemlje kandidata za članstvo u EU.
Bosna i Hercegovina zaslužuje posebnu pažnju u ovom kontekstu. Srpski političari u Beogradu i Banjoj Luci (glavnom gradu autonomne Republike bosanskih Srba) potpiruju tendencije podjela koje, 30 godina nakon početka rata u Jugoslaviji, razbijaju krhku bosansko-hercegovačku konfederaciju. Čak se čini mogućim novi rat između etničkih grupa u zemlji. Velikosrpski separatisti mogu biti sigurni u aktivnu podršku Putinovog režima.
Putin je dao nacrt za takve sramotne manevre pred svim našim očima – 2008. u slučaju Gruzije, a od 2014. u Ukrajini. EU je na to zažmirila, ignorirajući provokacije Kremlja i manevre razdora protivnika evropskog jedinstva, od Marine Le Pen do Orbána. Dok je Putin pomno pripremao svoje planove napada, energetska ovisnost Evrope dramatično se povećala, dok se njemačka potrošnja za odbranu smanjila. Sve su to aktivno promovirali, ne samo u Njemačkoj, politički akteri na prvoj liniji unatoč jasnim dokazima ruskog neoimperijalizma. To danas stvara posebnu obavezu.
Evropski građani sada su čuli pucnjeve ispaljene u bijesu, a njihove vlade ponovno stoje bliže jedna drugoj u odbrani demokratskih vrijednosti i institucija. Zajedno su odlučili o sankcijama Rusiji i isporuci oružja Ukrajini, ali ne mogu spriječiti stradanje ukrajinskog civilnog stanovništva. Kao što su sankcije i isporuke oružja trebale doći, najkasnije, kada je ruska vojska 2021. raspoređena na granice Ukrajine, ne smijemo sada čekati u slučaju Bosne i Hercegovine dok i tamo ne bude prekasno.
Zagovarali smo 1992. da Evropa poduzme odlučnu akciju za opkoljeni grad Sarajevo, uzalud. Tek je genocid tada pokrenuo zakašnjelu intervenciju, nakon koje nije uslijedio stabilan poredak na Balkanu. Danas bi EU trebala biti budnija i očitovati svoju jasnu namjeru uključiti Bosnu i Hercegovinu u političku zajednicu koja uključuje pomoć protiv mogućih provokacija i agresije. Trebala bi podržati savez koji upozorava srpske separatiste i obavezuje Hrvatsku, poput Slovenije, da podrži Federaciju Bosne i Hercegovine i da sudjeluje u stabilnom poslijeratnom poretku na cijelom Balkanu. Srbijanska vlada mora shvatiti da će njena opcija za pridruživanje EU biti izgubljena ako ugrozi nesigurni mirovni poredak na Balkanu i nastoji iskoristiti klizište ukrajinskog rata. Putinov projekt “ruskog svijeta” slavno je imao preteču u “srpskom svijetu” Slobodana Miloševića, u kojem su sunarodnjaci iz Bosne i Crne Gore trebali biti dovedeni kući u matično carstvo, kao što su etnički Rusi na Krimu i Donbasu dovedeni “ doma” 2014. Miloševićev san je slavno završio na međunarodnom kaznenom sudu.
Srbi u Banjoj Luci i Beogradu moraju odlučiti na čijoj će strani pripadati. Milorad Dodik, čelnik bosanskih Srba, odbio je sankcije Rusiji, a ruski (i kineski) izaslanici dolaze i odlaze u Beograd. Jasan signal Bosni i Hercegovini, kao i Crnoj Gori članici NATO-a, pokazao bi da se ove dvije države ubrajaju u dio demokratskog svijeta i da pripadaju proširenoj evropskoj zajednici. Napori da se izborni zakoni i državna uprava prestanu zasnivati na etničkoj proporcionalnosti sve više odjekuju u bosanskohercegovačkom civilnom društvu, posebno među mlađom generacijom kojoj etnički nacionalizam ne nudi nikakve šanse za mir i prosperitet. Na taj način Putin može nehotice ojačati Evropsku uniju.
