Dokazi o očiglednim zločinima u Ukrajini, sa civilima pogubljenim u predgrađima Kijeva, podsjećaju na još jedan evropski užas: krvave balkanske ratove 1990-ih i ponekad naporne, višegodišnje napore da se odgovorni privedu pravdi, piše New York Times.
Slobodan Milošević, bivši predsjednik Jugoslavije i arhitekta decenije rata koji je odnio više od 200.000 života i raskomadao zemlju, postao je 1999. godine prvi aktuelni šef države optužen za ratne zločine. Tri godine kasnije, postao je prvi bivši šef države kome se sudi za genocid u Bosni i Hercegovini, kao i za zločine protiv čovječnosti i kršenja Ženevskih konvencija za ratove u Hrvatskoj i na Kosovu.
Podsjećajući na značaj suđenja, Human Rights Watch primijetila je u izvještaju iz 2006. da je dovođenje bivšeg predsjednika pred međunarodni krivični sud “označilo kraj ere kada je biti šef države značio imunitet od krivičnog gonjenja”.
Od tada, navodi se, drugi bivši šefovi država, uključujući bivšeg liberijskog premijera Charlesa Taylora i iračkog lidera Sadama Husseina, privedeni su pravdi.
Taylor je osuđen na 50 godina zatvora zbog svoje uloge u zločinima počinjenim tokom građanskog rata u Sijera Leoneu 1990-ih. Hussein je 2006. godine osuđen od strane iračkog specijalnog suda za zločine protiv čovječnosti za brutalnu represiju nad šiitskim gradom 1980-ih i osuđen na smrt vješanjem.
Milošević je umro u svojoj zatvorskoj ćeliji u Hagu 2006. godine, uskraćujući svojim žrtvama zatvaranje pravosnažne presude, ali je javno emitovanje njegovih gnusnih zločina ipak predstavljalo važan moralni i pravni obračun.
Dok se okolnosti u Ukrajini i balkanskim ratovima razlikuju na fundamentalne načine, uključujući obim i razmjere krvoprolića, neke paralele iskaču – među kojima je i rusko zataškavanje i poricanje. Suočeni sa slikovitim dokazima da su ruski vojnici ubili ukrajinske civile u predgrađu Buče, neke sa vezanim rukama, Moskva je tvrdila da je sve to “prevara”.
Milošević je, također, odgovorio maštovitom teorijom zavjere kada je optužen za saučesništvo u genocidu u Srebrenici u Bosni 1995. godine, tokom kojeg je ubijeno više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka, od kojih su mnogi bili vezanih ruku na leđima. Rekao je da su ljudi koji su zaista odgovorni za najgore krvoproliće u Evropi od Drugog svjetskog rata bili francuski obavještajni operativci, muslimanski zvaničnici iz Bosne i plaćenici.
Ratni masakr civila na sarajevskoj pijaci nisu izvršili Srbi, već su inscenirali Muslimani sa tijelima iz mrtvačnice, tvrdi on.
„Sve su to laži“, rekao je na početku suđenja.
Kakvi god bili odjeci, pravni stručnjaci kažu da bi povlačenje Kremlja na odgovornost bilo mnogo teže nego što je to bilo sa Miloševićem.
Kao prvo, nijedan aktuelni predsjednik nikada nije izručen međunarodnom sudu. Dok predsjednik Vladimir V. Putin ima značajnu podršku javnosti i vodi nuklearnu silu, Milošević je već bio zbačen sa vlasti u vrijeme kada je poslan u Hag u junu 2001. godine.
A Rusija nije Srbija.
Putin je autoritarni lider sa glasnim antagonizmom prema Zapadu i njegovim pravnim strukturama.
Srbijanski premijer na vlasti kada je Milošević predat na suđenje, Zoran Đinđić, bio je željan zbližavanja sa Zapadom, dok je 30 milijardi dolara inostrane pomoći za obnovu uništene srbijanske privrede bilo u pitanju.
Štaviše, teret dokazivanja za ratne zločine je veoma visok.
Čak i uz nevoljnu saradnju srpske vlade nakon atentata na Đinđića 2003. godine, zadatak je bio težak zbog opstrukcionizma Miloševića. Prkosni Milošević je odbio da prizna Tribunal UN-a za ratne zločine, lagao je, lažirao i pozivao se na to da je bolestan kada su se pojavili svjedoci insajderi.
Tužioci za ratne zločine ponekad imaju tu sreću da imaju na raspolaganju dokaze o zločinima u realnom vremenu, ali se i dalje suočavaju sa ogromnim izazovima. Mnogo tačaka mora biti povezano.
U slučaju Putina, tužioci bi morali da pokažu da je on izdao konkretna naređenja koja su dovela do konkretnih zločina ili da je znao za zločine ili nije učinio ništa da ih spreči. Tužioci bi također morali da pokažu da su ruski komandanti namjerno gađali civilne strukture ili da su ih udarali tokom napada koji nisu pravili razliku između civilnih i vojnih ciljeva.
Stručnjaci kažu da Međunarodni krivični sud u Hagu nudi najbolju šansu za stvarnu odgovornost za Rusiju. Osnovan je 1998. godine nakon što su odvojeni sudovi Ujedinjenih nacija koji su procesuirali masovne zločine u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji pokazali potrebu za stalnim pravosudnim tijelom koje će rješavati takve slučajeve.
Sjedinjene Države nisu među 123 zemlje članice Haškog suda, a gospodin Putin je nedavno dao instrukcije svojoj vladi da se povuče iz sporazuma kojim je stvoren sud. Njegova vlada je napala tribunal kao “neefikasan i jednostran”.
Nasuprot tome, Tribunal koji je sudio gospodinu Miloševiću osnovao je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija 1993. godine da pronađe i kazni one koji su odgovorni za užasno nasilje nad civilima tokom raspada Jugoslavije. Kao takav, iza sebe je imao neki politički mišić.
