[ad_1]
Puter od pistacije, indijskog oraha, tikve, lješnjaka, badema ili kikirikija brenda Butteria proizvodi su 24-godišnje Hamide Begović. Iz male radnje u Donjem Vakufu ovi domaći proizvodi od prirodnih sastojaka pakuju se i putuju širom Bosne i Hercegovine, od Čapljine i Trebinja, do Banje Luke i Sarajeva.
Obrt Bonsai registrovan 2020. godine danas je uspješna priča mlade preduzetnice koja je proteklih mjeseci radila na rebrendiranju i plasiranju novih proizvoda pod nazivom „Butteria“. Preimenovanje, novi dizajn i novi proizvodi rezultat su finansijske i mentorske podrške kroz program BizUp koji provodi Fondacija 787 kao dio projekta sa UN Women „Ekonomsko osnaživanje žena – izgradnja boljeg“, a finansira vlada Ujedinjenog Kraljevstva.
Kao diplomirana profesorica arapskog jezika bez zaposlenja u struci, Hamida se posvetila proizvodnji namaza od orašastih plodova, koštunjavog voća i sjemenki visoke hranjivosti, koje naručuju oni koji nastoje jesti zdravo ili se hrane veganski, ali i drugi kupci. Proizvode sprema uz pomoć mašine sa kamenim mlinom, originalno namijenjene za pravljenje čokolade, što je i bio prvi razlog za njenu nabavku. Ona i suprug su željeli proizvoditi domaću čokoladu, ali su odustali zbog visokih cijena materijala. Umjesto toga, danas su tu proizvodi koje je rijetko moguće naći u Bosni i Hercegovini.
„Volim bosansku kahvu posebno, to mi je najveći ćeif, i uz to kocku čokolade. Mislim da je to bio najveći povod da počnemo sa čokoladom, a i da drugima ponudimo neku zdraviju varijantu. Našli smo sve kalupe, mašina je stigla preko prijatelja iz Indije, ali sirovinu nikad nismo ni nabavili. Naišli smo na toliko prepreka da smo na kraju odustali. Mašina je stajala jedno pola godine i onda smo pokušali napraviti puter od kikirikija“, priča Hamida.
Od 2019. su eksperimentisali, a onda su dali prijateljima da probaju, koji su bili odušvljeni.
“Super – idemo mi prodavati! Nabavljaj tegle i sve ostalo. Imamo par prijatelja koji nastoje da se zdravije hrane“, prisjeća se ona i dodaje da je nakon kikirikija odlučila da proba i druge sirovine – sve što sadrži određene masnoće koje se uz dugo procesiranje pretvaraju u tečni namaz.
„Sve što duže radi, ono je tečnije, ljepše. Sve se prvo mora usitniti, pa se dodaje u mašinu da napravi ovu masu. Baš se pretvori u puter. Mi smo ovo nazvali proces ‘puterizacije’, iako ne postoji ta riječ. Nije ni mljevenje. Zato: ‘puterizacija’“, objašnjava Hamida.
Osnivanje biznisa
Nakon godinu dana eksperimentisanja i pripremanja prvih proizvoda, prije dvije godine Hamida je uz finansijsku podršku Fondacije Mozaik registrovala obrt u Donjem Vakufu, malom srednjobosanskom gradu u koji su se ona i suprug, Travničanka i Sarajlija, doselili zbog njegovog posla kojeg obavlja kao diplomirani mašinski inžinjer. Registrovali su biznis i u iznajmljenoj kući u kojoj žive preuredili ostavu u radni prostor i opremili je za proizvodnju, a potom je Hamida dobila poticaj od Federalnog zavoda za zapošljavanje. Oba programa su joj omogućila da bude zaposlena i uz proizvodnju zaradi mjesečnu platu.
„Nije ogroman iznos, ali meni je dovoljan. Samo da mogu da radim, da dođem u svoju radnju i radim. Nisam tip da radim u nekoj firmi osam sati pa da dođem smorena kući“, kaže ona i dodaje šta joj je najbitnije: „Opet imam vremena da provodim sa djetetom, što mi je prioritet. Mogu i njemu vrijeme posvetiti.“
Budući da, osim nekolicine kupaca, Donji Vakuf nije dovoljno veliko tržište za plasiranje puter-namaza, prve veće kupce upoznala je u Sarajevu, gdje su ona i suprug razgledali da li ima sličnih proizvoda u prodavnicama i prodajnim odjelima zdrave hrane.
„Vidjeli smo da nema ništa slično, ali dok smo pripremili sve na početku, već se pojavilo nekoliko domaćih kikiriki putera i jedan puter od lješnika. To nas je malo poljuljalo, hoćemo li uspjeti, ali mnoge radnje su nam otvorile vrata. Prva je bila Kašahana“, prisjeća se Hamida i dodaje kako je njene proizvode, koji svakog mjeseca prolaze zakonski potrebne kontrole kvaliteta, moguće naručiti putem Facebooka i Instagrama ili pronaći na policama nekoliko radnji u Sarajevu, Mostaru i Tuzli.
Mentorski rad
Budući da se tokom saradnje povezala sa Selmom Mezetović Međić, vlasnicom Kašahane, sarajevske zalogajnice koja nudi kaše i druge obroke pripremljene od zdravih sastojaka i bez rafiniranog šećera, od nje je dobila preporuku da se prijavi na program BizUp Fondacije 787.
„Pored finansijske pomoći koja je meni stvarno dobro došla – kupila sam sirovine za nove putere i novu mašinu, a taman mi je tada jedna crkla – mentorstvo koje sam imala mi je bilo posebno korisno“, kaže Hamida i dodaje kako joj je u početku bilo neobično što je njen mentor Vladimir Grabovac, vlasnik Bione, kompanije sa proizvodima sličnim njenim, koje je smatrala konkurencijom. Brzo je uvidjela koliko je to bila dobra odluka.
„On je došao u Donji Vakuf i pričao o svom iskustvu, a prva tačka našeg rada je bila da čitam knjige. Nisam dobila ništa na tanjiru, nego mi je mentor dao da čitam različite knjige i pokušavao mi pomoći da sama otkrijem, da pronađem to svoje ‘zašto’ koje me vodi i zbog kojeg nikad neću pasti“, prisjeća se Hamida. „A onda smo pokušali da smislimo nova imena, da to oslikava to moje ‘zašto’, da oslikava moje putere.“
I mentor i dizajnerica Ana Lukenda su joj pomogli da dođe do imena Butteria i zamijeni Bonsai – naziv smišljen pri registrovanju biznisa na brzinu, ali simbolično, po drvetu koje ona i suprug imaju i koje je prošlo dalek put da dođe do njih, bilo oštećeno teškim uslovima putovanja, ali ipak preživjelo i procvjetalo, i još se nalazi u njihovom domu. Poput vještina u oblikovanju drveta, Hamida pažljivo pristupa i pravljenju putera.
„Tako ja posebno radim putere – ručno izabirem svaki plod, to je kao i posebna tehnika pravljenja putera. Velike kompanije koje prave putere, oni imaju posebne mašine, za par sati naprave 50 kg putera. A ja sve ručno radim, sve moram da pečem, naprimjer, lješnjak moram da ljuštim ručno, nakon toga ga opet pečem, kad se ohladi, da ispari, nakon toga da ubije bakterije. Nakon toga ga meljem, pa ubacujem u mašinu. Nije tako jednostavno da samo ubaciš u blender i to je to“, pojašnjava ona i dodaje kako je za puter od indijskog oraha gdje ne dodaje ništa više, potrebno 6-7 sati rada kamenog mlina.
Iako je sretna što se posao razvija, kaže kako joj, kao mladoj preduzetnici i ženi koja se brine o jednogodišnjem sinu tokom radnog dana, nije jednostavno sve stići.
„Voljela bih da porastem, pa da nekoga zaposlim da radi sa mnom. Ovako gledam da ugrabim vrijeme za posao, kada beba zaspi, dođem ovdje, a rješavam i druge obaveze“, kaže Hamida i dodaje kako smatra da je ženama teže postići i sve privatne poslove i poslovne obaveze.
Iako je imala i dalje ima podršku porodice, kaže da su njena iskustva takva da okolina nije osviještena da žene samostalno vode svoje biznise, a da je generalna percepcija da je siguran posao zaposlenje u firmi.
„Kad sam pokrenula ovo, svi su govorili ‘šta će ti to’. Prvo je bilo čudno šta to pravim, i otkud ja da sama ovdje nešto otvorim, kako ću ja to, imam i bebu. Ali mislila sam ‘stići ću ja to sve’. I stvarno sam uspjela“, kaže ona i naglašava da je od porodice imala ohrabrenje da radi ono što voli, a da je svojim primjerom potakla i kolegicu da pokrene svoj posao i otvori kafe-slastičarnu u Donjem Vakufu.
„Kad god me pita kako je, kažem: ‘preteško je, ali ako hoćeš, uspjet ćeš’“, kaže Hamida. „Radim na nesigurno, ne znaš šta će se desiti, ali za mene postoji i neka čar u tome, ta nesigurnost. Hoću li prodati, neću li? Pa kažem sebi ‘hajde potrudi se, zovi ovu i onu radnju’ i nekako se borim i mislim da je veći osjećaj zadovoljstva kad nešto uspijem.“
Ovaj članak je nastao u okviru projekta „Ekonomsko osnaživanje žena u Bosni i Hercegovini – izgradnja boljeg“ koji provodi UN Women u BiH uz finansijsku podršku vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
