Porodica već danima uzalud pokušava doći do njegovog tijela – ruske ga vojne vlasti ne daju “dok sve ne završi da se ne bi dizala panika”.
Hanjigini žive u mjestu Ozerne, u ledenoj provinciji Saratovske oblasti u Rusiji, piše Index.
“Ne možemo se oprostiti, ne možemo ga sahraniti, ne možemo plakati na grobu”, neutješna je Maksimova majka Ljudmila.
“Kako je moj unuk stigao tamo? Ako moram, ići ću u UN, neću umrijeti dok ne saznam koja ga je budala tamo poslala”, ogorčena je baka Natalija.
Dali mu kamion, a nema vozačku dozvolu
Ljudmila i Natalija ne znaju gdje je i kako Maksim poginuo. U školu je išao u komšijski okrug, kući je dolazio svaki vikend, a ponekad je pješačio i po 36 kilometara jer “ovdje nema javnog prijevoza, a asfalt je u takvom stanju da ne možete ići brže od 25 kilometara na sat”. Majka mu radi u poljoprivrednoj zadruzi, a otac svake zime putuje za poslom na sjever.
Maksim je u vojsku otišao 22. oktobra prošle godine. Na ispraćaju se, piše u Novoj gazeti, fotografisao za okružne novine. Služio je u Belgorodskoj oblasti i nije imao primjedbi, tek majka Ljudmila kaže da su mu dali kamion iako nije imao vozačku dozvolu.
Posljednji put ga je čula 23. februara navečer. Rekao joj je da je njegova jedinica dovedena na vježbe dva kilometra od ukrajinske granice te da moraju spavati u vojnim vozilima.
Najavio je i da će im oduzeti telefone te obećao nazvati kad bude mogao. No, kako se nije javio na rođendan 25. februara , majka je nazvala vojnog komesara koji je joj je rekao da joj je sin poginuo u borbama dan ranije.
“Nismo mogli ni zamisliti da će tamo biti poslan kao vojni obveznik. Kome ovo treba, zbog čega je umro?” pita se njegova majka koja plače zbog onoga što je za ruske vlasti “specijalna operacija”, a za nju tragedija.
