Kako danas hrvatski paušalci prolaze kroz porezne upitnike tako su još 2019. srpski preduzetnici skakali na najavljeni “test samostalnosti”. Blato različitih i često abnormalnih kriterija tako su prošli i naši susjedi. Sve do trenutka donošenja testa samostalnosti 2020. situacija je stoga bila prilično napeta, prisjeća se Sofija Popara, voditeljica srpskog udruženja Digitalna zajednica, koja okuplja najviše mikro i manjih digitalnih tvrtki u Srbiji.
Upravo iz tog razloga oko 2000 ljudi se spontano okupilo oko Digitalne zajednice koja je imala za cilj da zaštiti interese samozaposlenih osoba, naročito onih koji su poslovali s inozemnim klijentima i koji jesu poduzetnici u pravom smislu riječi, ali jednostavno nisu mogli proći test.
Kao i kod nas, kriteriji na koji se upućivalo najviše kritika su: 1) da 70% prihoda ne smije dolaziti od jednog klijenta i 2) broj radnih dana u toku jedne godine koji samozaposleni može odvojiti za jednog klijenta. Nakon ankete koju su proveli iz Digitalne zajednice godinu dana od uvođenja testa zaključilo se, kao i kod nas, kako je najveći problem s testom samostalnosti to što ne postoje precizno definirana pravila, već ostavljaju mnogo prostora slobodnom tumačenju poreznog inspektora.
Prijelazni režim daje im vremena da definiraju – freelancanje
U Srbiji su tijekom 2019. uvedene i još neke novine s obzirom na to da je srpska Vlada procijenila tada kako će izmjene obuhvaćene novim promjenama Zakonu o porezu na dohodak građana i Zakonu o doprinosima gotovo sigurno negativno utjecati na poslovanje tvrtki i pojedinaca.
Uz test samostalnosti kojim bi se te promjene dalje nadzirale, Vlada je uvela i prijedlog za porezne olakšice za punopravno zapošljavanje osoba koje nisu bile u radnom odnosu u određenom periodu tokom 2019. godine – odnosno da se svima koje to zahvaća omogući prijelaz iz prikrivenog u neprikriveno zapošljavanje. Tako su poslodavci bili oslobođeni plaćanja 70% poreza na zarade i doprinosa za te pojedince u cijelosti tijekom 2020. godine, odnosno u najvećem dijelu tijekom 2021. i 2022. godine – pod uvjetom da povećavaju broj zaposlenih.
Nažalost, već spomenuta anketa koju su Sofija i kolege proveli pokazala im je da su se i pored tog umanjenja porezne obveze bivših paušalaca povećale više od dva puta. Digitalna zajednica se zato u ljeto 2021. s inicijativom “Digitalna Srbija”, inače krovnim udruženjem najvećih IT tvrtki u Srbiji udružila kako bi predložili set mjera kojim bi se bolje uredilo pitanje oporezivanja poduzetnika (u IT industriji).
Trenutno smo u posljednjoj godini tih olakšica, i kada na sve to dodamo situaciju s koronom shvatili smo kako je najbolji potez zagovarati da se olakšice produže makar dok se ne riješi status freelancera. Radna grupa koja treba urediti položaj freelancera je u toku, i ima rok do 2023. godine definirati njihov status. Svakako nam je plan bio da se bavimo ovom temom naredne tri godine, i produžetkom olakšica smo uspjeli kupiti to vrijeme.
Složan pristup prema Vladi
U Srbiji su u konačnici krajem 2021. većim dijelom usvojene mjere koje su udruženi predložili. Između ostalih tu su različite podrške za prvo zaposlenje ili ono nakon dužeg vremena, tu su i podrške za mlade stručnjake, ali i olakšice za istraživačko-razvojne projekte te oslobođenje od dijela poreza na dohodak osnivača inovativnih startupa, a proširili su i porezne olakšice za strance ili povratnike… Takav set mjera iako dolazi od “digitalaca” nije ograničen na IT struku koliko je osmišljen da bude poticaj srpskim poduzetnicima da lakše konkuriraju u digitalnoj budućnosti.
Uspjelo im je to u velikoj mjeri zbog zajedničkog, složnog pristupa prema Vladi.
Kako je pisala Bojana Tomić-Brkušanin, direktorica operativnih i regulatornih poslova u Inicijativi „Digitalna Srbija“, posebno je korisno bilo što su se udružili s Digitalnom zajednicom jer su bili u prilici da na paket mjera gledaju svatko iz svog ugla – te su u tom procesu njihove perspektive bile komplementarne.
Iako i mi i Digitalna zajednica okupljamo veliki broj kompanija i poduzetnika aktivnih u IT sektoru, mjere koje su usvojene imaju širi, zajednički cilj da potaknu aktivnosti koje su usmjerene na stvaranje ekonomije znanja i inovacija bez obzira na područje poslovanja, ali da ujedno osnaže i IT sektor u Srbiji.
Mjere koje su usvojene nisu isključivo vezane za IT sektor, već su osmišljene tako da pomognu razvoj srpske ekonomije 4.0, odnosno da pomognu transformaciju srpskog gospodarstva na način koji omogućava njegov dugoročni i održivi razvoj i napredak.
Vremena se mijenjaju, i to ne samo kod nas
Pojam neprikrivenog samostalnog rada postoji u EU mnogo duže nego je u Srbiji i Hrvatskoj krenulo sve oko paušalaca.
Tijekom zadnjih 20 godina, uz sve promjene na tržištu rada, bilo je veoma teško napraviti jasan rez između toga što definira jednu zaposlenu, a što samozaposlenu osobu. Razmišljanje da postoji jasna distinkcija između njih danas – tijekom pandemije ustoličenih novih načina rada – ima još manje smisla.
Na zadnjem velikom istraživanju o samozapošljavanju u EU (2017.), Eurofound zabilježio je kako su neke države članice zbog toga čak uvele treću kategoriju radnika, a koja bi bila nešto između samozaposlene i zaposlene osobe po pravima i obvezama. Druge su se pak odlučile da će se držati binarne podjele i da će radije raspodijeliti radno sposobnu populaciju u ta dva razreda, dok će sve što spada u tu treću kategoriju proglasiti – ilegalnim.
Ovdje već možete pretpostaviti da je u mnogim državama došlo do problema u definiraju kriterija po kojima će se sve što spada “negdje između” biti ilegalno. Jer, da su znali definirati što točno obilježava te dvije “oprečnosti”, možda bi vidjeli smisla da postoji i treća koja ne bi bila nezakonita…
No, kao što vidite na priloženoj gore grafici, neke države su još 2017. definirale i nešto što se zove “ekonomski zavisni radnici”, no nas za početak zanimaju oni koji rade poput nas, a to su Njemačka, Malta i Latvija.
U Njemačkoj kriteriji se uglavnom vrte oko nekoliko ključnih stvari. Uvjeta rada koji uključuju: mjesto rada, vrijeme rada i “prirodu” tog rada, toga da li je radnik “dio organizacijske strukture” i da li “materijale i alate potrebne za rad dobiva od klijenta”. Jedan od glavnih faktora im je i onaj koji procjenjuje da li postoje “sličnosti između posla koji obavlja samozaposleni s onim koji rade zaposlenici te kompanije”. Maltežani su pak jedni od onih koji su kvantificirali ekonomsku zavisnost kao onu u kojoj radnik ovisi o jednom klijentu, a rad za kojeg mu čini više od 75% godišnjih prihoda.
S druge strane, oni koji jesu definirali treću kategoriju kao zakonski legalnu, između ostalih i Portugal, stvari gledaju – drugačije. Kako se ističe u Eurofoundovom izvještaju, u Portugalu se radni odnosi gradi na “pretpostavci o zaposlenosti” što utječe na to da se samozapošljavanje definira obrnuto, kao iznimka na status zaposlenika. Znači, imaju nekoliko kriterija koji karakteriziraju poslove “zapravo zaposlenog” i samo ako oni nisu ispunjeni smatra se da je u pitanju samozapošljavanje. Ne čudi stoga što se samostalnim radnikom kod njih naziva tek ona osoba kojoj promet od jednog klijenta iznosi ispod 80% od ukupnog.
Paušalac nije ono što je bio?
Kako je hrvatska Porezna došla do toga da je isti takav kriterij, ali od 50% – u redu za hrvatske samozaposlene putem paušalnog obrta, pitanje je za neku drugu temu. No, svejedno je bitno zato što nas dovodi do toga da paušalni obrt ne funkcionira za sve obrtnike isto. Nije isto biti obrtnik frizer, montažer ili programer, a propisi to nimalo ne ocrtavaju.
Ipak, hajka koja se trenutno odvija primarno je krenula zbog najunosnijeg zanimanja od nabrojanih. Zbog paušalaca IT struke, koji su najviše etiketirani prikrivenim zapošljavanjem. I s razlogom su se neki našli pod povećalom porezne, ali mnogi su ni krivi ni dužni u to upali. Trenutno nas je to dovelo u situaciju gdje kriteriji koji su trebali biti udica za one prikrivene, postaju mreža koja hvata sve i svašta.
Što je najtragičnije, ni sami paušalci ne znaju što im je činiti. Ni frizerka, ni programer.
Nekoliko opcija za one koji su uhvaćeni u mreži, bez obzira koliko (ne)dužni su:
- čekati rješenje porezne/rješenje žalbe (ovisno u kojoj ste fazi) pa onda odlučiti;
- nastaviti isto raditi (jer vam još ništa nije stiglo od porezne);
- planirati odlazak iz RH;
- ostati u Hrvatskoj i otvoriti obrt u Estoniji (koji nije ništa jeftiniji porezno, ali ćete imati manje posla s Hrvatskom, i neke dobre benefite)
- otvoriti j.d.o.o. ili d.o.o. u Hrvatskoj (nije svaki freelancer paušalac, mnogi to zaborave, ali s drugim oblicima dolaze i veća davanja)
Za kraj, možda je važno dodatno istaknuti neke stvari koje se naziru između redaka svega što se dosad prenosilo o ovoj situaciji kod nas.
U suštini – problem nije prikriveni nesamostalni rad!
Niti je problem poslodavac koji na njega pristane, niti paušalac koji ga realizira, niti drugi poslodavac koji se na prikriveni nesamostalni rad žali jer on to ne radi. Svima je u cipeli isti babin zub koji boli i žulja – velika davanja državi.
Da, naravno, postoje drugi načini da se neke stvari riješe, kao primjerice – neprikriveno zapošljavanje, plaćanje poreza koji nas sljeduje. Ali kako u ovoj državi raditi nešto kako treba kad u njoj ništa nije kako treba? Nismo mi narod koji vodi primjerom, disciplinom i upornošću. Nećemo trpjeti sustav koji nas gnječi, snalazit ćemo se, makar i mi dodavali ulje na vatru tog nikakvog sustava.
I znate što, to je u ovoj Hrvatskoj – u redu. Nismo mi neka tamo Danska.
Ono što nije u redu, da se zbog takvih situacija oni koji bi trebali surađivati – polariziraju. Zauzimaju strane.
“Ja sam bolji od tebe jer ne radim to tako, ja sam pošten!”
“Bolji za koga?! Ja neću dati da se od mene pravi budala… Neka budu sretni što sam ostao!”
Jedna stvar je očita, možda bismo svi mogli poštenije raditi, a porezna dobro ubirati, da zakonodavstvo bolje ocrtava tržište rada. Ali možda, samo možda, bi svoj inat trenutno mogli usmjeriti prema rješavanju problema za sve. Zamislite samo da se glas paušalaca i glas poduzetnika ujedini? Zamislite samo da pokušamo utjecati na sustav zajedno. Kao Srbija.
