Connect with us

Upište pojam za pretragu

Ekonomija

POREZ DIJASPORI!? “Otišao sam iz domovine ‚trbuhom za kruhom‘, a sada teško zarađeni novac moram dati onima koji su me svojom (ne)sposobnošću inspirirali na ‚bijeg”

Porezna uprava (PU) u Hrvatskoj uputila je prošlog mjeseca poziv građanima rezidentima Republike Hrvatske na dobrovoljnu prijavu inozemnih primitaka, s obzirom da je uočeno da određeni broj građana nije ispunio tu obvezu.

To je izazvalo nezadovoljstvo kod hrvatskih iseljenika, pogotovo onih koji su morali napustiti Hrvatsku da bi prehranili obitelj.

POREZ DIJASPORI!? ‘Otišao sam u Austriju ‚trbuhom za kruhom‘, a sada teško zarađeni novac moram dati onima koji su me svojom (ne)sposobnošću inspirirali na ‚bijeg‘’ – naslov je članka na portalu CroEkspress kojeg je napisao Stjepan Poljaković iz Austrije, a mi ga prenosimo u cijelosti:

Jedna od aktualnijih tema od početka godine u Lijepoj Našoj je nastojanje državnog aparata da uberu porez svojoj dijaspori, točnije onom dijelu dijaspore koji se nije odjavio s adrese u domovini. Međutim, ovdje neću samo pisati o (ne)pravu, nego i o osjećajima, jer smo mi Hrvati poznati kao osjećajan, emotivan narod.

Moj otac je 1968. godine krenuo trbuhom za kruhom u Njemačku. Odmah po završetku osnovne škole tražio je i nalazio posao od Požege do Slovenije da bi s 23 godine napustio ognjište i krenuo u tuđinu.

On i majka živjeli su najprije u radničkoj baraci, nešto kasnije u stanu da bi negdje 1972. krenuli s izgradnjom kuće u domovini. Bio je to trend svojstven svim „gastarbajterima“ toga doba. Po povratku s godišnjeg odmora pokazivali bi u krugu zemljaka tko je što uspio sazidati ili dokle je stigla izgradnja kuće.

Ulaskom u EU Hrvati su dobili mogućnost lakšeg zapošljavanja u zemljama Unije. Od rata do ulaska u Uniju prošlo je dvadesetak godina, a stanje u domovini ne kreće na bolje, dapače, sve je gore i gore.

Situacija o kojoj se malo govori

Iza rata se teško ili nikako dolazilo do kredita, a kada nam se to i omogućilo, napretka željno stanovništvo pristalo je zadužiti se po lihvarskim kamatama. Svi su se nadali da će nekako i nekada biti bolje, ali živo blato došlo je do nosa, šlag na tortu je bio daleko poznati slučaj sa „švicarcem“. Pametni Europljani sjetili su se prodati svoje kredite na vrijeme, a naši siromasi da bi te iste kredite mogli vratiti, morali su krenuti u Europu na rad. Dobar dio njih otišao je da spasi od propasti one iste kuće koje su sazidane prije Domovinskog rata. Dobar dio nas smo djeca istih onih koji su prije 50-ak godina krenuli preko granice. Kako je to rekao moj prijatelj s „krstopuća“ u Podvinju, to nije odlazak nego bijeg.

Znao sam po očevoj, a sada i po svojoj priči što znači biti stranac u tuđem svijetu. Zamislite da preselite iz grada u grad u svojoj domovini, koliko traje privikavanje, upoznavanje s gradom i susjedstvom, koliko vremena treba da se dokažete i pokažete u sredini u kojoj radite, da zadobijete prvo povjerenje, a onda i poštovanje?

Koliko je sve to teže kada morate promijeniti državu, jezik, kulturu, prilagoditi mentalitet južnjaka na hladni germanski štim? Iz perspektive tuđine, naša nam je domovina milija i draža, kako je da je, moje je, tu pripadam, tu su mi korijeni, sve sivilo i problemi u Lijepoj Našoj se iz Graza čine manje sivim i velikim, o Berlinu i Dublinu da ne pričam. Kada god osjetiš da te ne vole tamo gdje si silom prilika doselio raditi poslove koji oni domicilni ne žele raditi, ti se sjetiš domovine i bude ti nekako lakše.

Od početka ove godine taj osjećaj više nije isti, od početka ove godine pomisao na domovinu izaziva jezu i osjećaj gorčine. „Uhljebistanci“ iz državnog aparata samo smišljaju kako da nam otmu i ono malo dostojanstva i sigurnosti.

Ne radi se ovdje samo o novcu

Mi Hrvati smo poznati kao darežljiv i brižan narod. Dobar dio zarađenog novca izvan Lijepe Naše dolazi na račune u Hrvatskoj, još uvijek smo skloni pomagati rodbini i prijateljima, darivanje u tuzi i radosti je pitanje časti. Ono što boli je spoznaja da netko iz hladovine državnoga ureda radi o glavi nekome tko je otišao spasiti svoj goli život i živote rođenih, krov nad glavom kojeg su mu digli roditelji ili ga je počeo dizati uz lihvarske kamate.

Ja sam u tuđinu krenuo nakon dvadeset godina pokušaja da nađem stalan izvor prihoda u Republici Hrvatskoj. Europsko tržište rada ovog trenutka potražuje nekoliko stotina tisuća njegovatelja, od toga dobar dio njih za rad u 24-satnoj njezi, u domaćinstvima nemoćnih, usamljenih i bolesnih ljudi. Događa se da u godini promijenimo po dvije, tri adrese, a prijaviti boravak u toj zemlji je gotovo nemoguć, financijski neisplativ.

Pojam 24-satnog rada ne postoji, to je na granici s robijanjem, zato sam dobio status obrtnika u Austriji

Imam obrt na svoje ime, sam odgovaram za sve što sam napravio, dakle, stranac mi priznaje status obrtnika, moja domovina NE. U mojoj domovini sam ja radnik koji vani radi kao radnik, a ne kao obrtnik. Nisam sam, u mojoj koži je njih još 4000, i to samo u Austriji. Dakle, dvadeset godina nisam mogao naći posao i kad sam ga našao ne priznaje mi se status koji su mi drugi priznali.

Nekada se i kod nas u Hrvatskoj i na Zapadu mogla zaraditi mirovina na istom poslu, u istom poduzeću, međutim, današnje tržište rada vani kao i kod nas rijetko nudi zapošljavanje na neodređeno vrijeme.

Odjaviti se iz domovine da bi otišao u totalnu nesigurnost?

Pravo, gotovo dužnost svakoga iole osviještenog građanina neke države je da ljubi svoj dom, da se brine i doprinosi boljitku istoga. Ispada da bi se trebali stalno brinuti i teško zarađeni novac dati onima koji su nas svojom (ne)sposobnošću inspirirali na bijeg. Dakle, ovo što nam se događa nije samo uzimanje novaca, ovo će kod mnogih ubiti i ono malo osjećaja i ljubavi prema zemlji u kojoj su rođeni i iz koje su zbog golog preživljavanja pobjegli.

I da naglasim ponovo, ovo je prije svega priča o osjećajima.

Centralna.ba